Proklete planine – Prokletije (Albanija) – najviši vrh Maja jezerce 2694 mnv – 20.-25.06.2018.

20. lipnja 2018. Francisko Didovic

Proklete planine – Prokletije (Albanija) – najviši vrh Maja jezerce 2694 mnv

Definitivno najljepše planine u Europi i ako su sve planine na Balkanu izričito lijepe i teško je reći koja je ljepša od koje, Prokletije odnose titulu pobjednika. Prokletije su Planine u sjevernoj Albaniji, istočnoj Crnoj Gori i zapadnom Kosovu, sa najvišim vrhom Maja jezerce (Jezerski vrh) visine 2694 mnv, koji je ujedno i najviši vrh Dinarida.

Planine su prekrasnih vidika i zapanjujućih pogleda, a odišu divljinom i nedirnutom prirodom. Prokletije vas jednostavno mame svojim pejzažima, koje je teško razlikovati dali su stvarnost ili remek djelo velikog umjetnika. Djeluju kao da ih je naslikao veliki Michelangelo Buonarotti i postavio gore visoko, kako bi se mi divili toj ljepoti.

Definitivno najljepše planine u Europi i ako su sve planine na Balkanu izričito lijepe i teško je reći koja je ljepša od koje, Prokletije odnose titulu pobjednika.

Prokletije su Planine u sjevernoj Albaniji, istočnoj Crnoj Gori i zapadnom Kosovu, sa najvišim vrhom Maja jezerce (Jezerski vrh) visine 2694 mnv, koji je ujedno i najviši vrh Dinarida.

A kad malo bolje razmislim, shvaćam da ih je doista isklesao najveći umjetnik i ostavio ih tamo da im se mi planinar divimo. Bog je autor ovog remek djela, kao i mnogih drugih iz kojih se vidi sva njegova moć, snaga i providnost. Valjda zato ljudi na vrhovima postavljaju križeve, kako bi se divili božjim djelima i klanjali se njegovoj zapanjujućoj moći. Tako se i na najvišem vrhu Prokletija i Dinarida (Maja jezerce 2694 mnv) nalazi veliki metalni križ u slavu i hvalu Bogu stvoritelju.

Novoosnovano planinarsko društvo HPD Gojzerica iz Požege još prošle godine odmah nakon osnivanja, donijelo je odluku da za svoj godišnji izlet izaberu Prokletije s najvišim vrhom. Planiran je petodnevni izlet u periodu od 20. do 26. lipnja 2018. godine, kada su praznici i mnogo je lakše okupiti veći broj planinara. Ovo je već četvrta godina kako ova grupacija mladih ljudi, ali iskusnih planinara organizira izlete diljem Europe. Svake godine idu na novu destinaciju, a ove godine po prvi puta organiziraju izlet pod imenom HPD Gojzerica Požega. Inicijator i organizator ovih izleta je uvijek Višeslav Turković, predsjednik novoosnovanog društva, te do sada iza sebe ima uspješno organizirane planinarske izlete na Makedonske planine (Šarplanina, Pelister, Korab, Jakupica), Olimp (Mytikas, Scolio) i Rilu (Musala – najviši vrh Balkana u Bugarskoj).

Pošto je ovo prvi višednevni izlet HPD Gojzerice u organizaciju se uključio cijeli tim ljudi, sve članovi društva s višegodišnjim planinarskim iskustvom, pa ih je red sve spomenuti: Dražen Jakoubek, Lidija Galić, Hrvoje Kozarić, Ivan Papac i Višeslav Turković.

U srijedu 20. lipnja 2018. godine u 19:00 sati s autobusnog kolodvora u Požegi, na put je krenulo 37 planinara i 2 vozača autobusa. Pred nama je bilo 1.600 km puta koje smo savladali bez većih poteškoća za 22 sata, a put je završio u dolini rijeke Valbone (Albanija). Dosta lošim lokalnim cestama stigli smo u planinu i tamo gdje nitko ne bi očekivao pojavio se prekrasan hotel Margjeka, sa isto tako krasnim i ljubaznim osobljem kako se pokazalo u budućim danima.

Prvu večer (četvrtak 21. lipanj) uslužni domaćini omogućili su nam zajedničko gledanje utakmice: Hrvatska – Argentina, a mi smo za tu priliku priredili pravo navijačko ozračje. Pokazali smo se kao kulturni ali jako vatreni navijači i kao takvi zainteresirali smo domaćine, koji su zajedno s nama navijali za Vatrene. Arben Kola domaći planinarski vodič iz Tirane, koji nas je trebao slijediti na svim usponima u Albaniji, tu večer zajedno sa nama navijao je za Hrvatsku. U poluvremenu nas je darivao tradicionalnim albanskim kapama koje su se vrlo dobro uklopile s bijelo-crvenim kvadratićima, a Vatreni su stavili točku na ”i” visokom pobjedom od 3:0. Slavlje je tu noć potrajalo jako dugo u noć.

U jutro nakon doručka čekali su nas kombiji lokalnih prijevoznika, koje je dogovorio naš izuzetno organizirani vodič Arben Kola. S 5 kombija prebacili smo se nekih 6-7 kilometara kako bi značajno skratili put za uspon na Qafa e Valbonës (1795 mnv), sedlo na vrlo popularnom putu između dolina Valbone i Tetha. Na startu smo se prebrojali i pokazalo se da smo kompletni (37 planinara + vodič), pa smo mogli krenuti na uspon.

Uz planinarsku stazu pojavljivali su se tzv. ”kafići”, sklepani od najlona i grana okolnog drveća s vrlo kreativnim inventarom od ostataka cjepanica, obrađenih debala i kamena. Piće su hladili u koritu od izdubljenog debla, u koje je plastičnim crijevom za vodu dovedena hladna voda iz obližnjeg planinskog potoka. Lokalni ugostitelji dali su mašti na volju i sve su prilagodili sebi kako bi što jednostavnije ugostili šetače i planinare, na ovoj vrlo popularnoj planinarskoj ruti između dvije doline.

Za sada Prokletije odišu divljom ljepotom i neukroćenom prirodom, ali na žalost mogućnost lake zarade pomalo privlači poduzetnike. U zadnje vrijeme albanska dijaspora ovdje ulaže mnogo novca, ljudi se polako vraćaju i sve ulažu u izgradnju turističkih objekata i prilaznih cesta, a usput nesvjesno remete prirodni sklad i narušavaju nedirnutu prirodu. Za vjerovati je ako se vratimo kroz nekih 10-tak godina, da ništa više neće biti kao prije. Prirodu će ukrotiti, hotele i ceste izgraditi, uslugu proširiti i poboljšati, cijene povisiti, zatvoriti planinske kafiće, istjerati lokalne uzgajivače koza. Tko zna što sve neće biti isto!?? Možda nas ipak u ove krajeve donese neki vjetar znatiželje, kako bi svjedočili preobražaju najljepših planina u Europi. Ali o tom potom, valjda Bog najbolje zna koji nam put slijedi!

Laganim koracima polako smo se uspinjali prema prijevoju, srećući na stazi mnoge planinare iz raznih krajeva svijeta (Japan, Švedska, Norveška, Kosovo, Saudijska Arabija i dr.). Nakon nekoliko sati laganog hoda pristigli smo kompletni na cilj, gdje smo napravili nezaobilazne fotografije s vrha i pauzu za odmor.

Na povratku smo se vrlo brzo spuštali motivirani odmorom u jednom od lokalnih odmorišta ”Simone cafeu” uz hladno pivo, tradicionalnu kavu, domaći kruh i kozji sir. Kasno popodne vratili smo se u hotel gdje nas je čeka odmor, večera i rani spavanac, radi sutrašnjeg uspona na Maja jezerce.

Rano ujutro 23. lipanja 2018. godine (subota) oko pola tri dok se napolju još čulo pljuštanje kiše, oglasile su se budilice i započelo je ustajanje. Prerano ustajanje dodatno je otežao nestanak struje u hotelu, pa smo pakiranje morali obaviti uz pomoć naglavnih lampi. Sve je to proteklo bez velike frke, jer ipak smo mi iskusni planinari. Spustili smo se u restoran gdje nas je čekalo ugodno iznenađenje, unatoč svemu doručak je bio poslužen, a naknadno su nam objasnili da kuhinja ima agregat radi frižidera. U 3:30 sati kiša je stala, pa se ispred hotela postrojilo 26 planinara spremnih za polazak. Ostali su izgleda odustali što zbog lošeg vremena, što zbog ozljeda, umora ili nekih drugih razloga. Odavno smo bili svjesni odabira najtežeg smjera za uspon na vrh Maja jezerce, jer uspon iz susjedne doline Tetha je mnogo lakši kao i uspon iz smjera Crne Gore. Ništa od toga nas nije obeshrabrilo, kao i saznanje da nas gore čeka snijeg kojeg nije bilo par prethodnih godina. Ubrzo smo se ukrcali u kombije koji nas prevoze dio puta, te smo nakon iskrcavanja nastavili s usponom uz pomoć našeg vodiča Arbena Kole i još dva pomoćna vodiča (lokalni vodiči). Brzo dolazimo do prvog snijega i prelazimo vrlo strme obronke korak po korak, uz pomoć vodiča koji nam derezama prte put. Malo po malo uspinjemo se kroz maglu, praveći kratke pauze kako bi povratili energiju.

Nakon višesatnog mukotrpnog uspona izlazimo iz oblaka, magla nestaje, a pred nama se otvaraju prekrasni horizonti osunčani intenzivnim sunčanim zrakama. Kao da smo stigli na drugi planet, snježna idila je svuda oko nas i fotoaparati rade kao navijeni. Često se zaustavljamo kako bi uživali u pogledu, a onda nastavljamo jer cilj je još daleko.

U jednom trenutku nepažnje dogodilo se neočekivano otklizavanje, Darko Bizjak napravio je pogrešan korak i otklizao velikom brzinom nekih 150 metara niz strmu snježnu padinu i zaustavio se ukopavši noge u snijeg. Nakon ove avanture nastavili smo po uskim snježnim stazama, preskačući provalije nastale otapanjem snijega. Što smo se više približavali vrhu snijega je bilo sve manje, jer snijeg ovdje ne može opstati zbog jakog vjetra. Prelazimo uske stazice bez osiguranja s pogledom na duboke provalije, a u isto vrijeme sitno kamenje se kotrlja na nas i tada kacige dolaze do izražaja.

Do dolaska na zadnji uspon po sajli, odustaje manji broj planinara i oni ostaju čekajući grupu da se vrati s vrha. Nakon 8 sati napornog i opasnog uspona, na Jezerski vrh (2694 mnv) uspelo se 17 planinara iz HPD Gojzerice Požega (od toga tri žene) i tri domaća vodiča. Na vrhu zatičemo manju grupu planinara iz Hrvatske (iz Otočca), s kojima zajedno uz pjesmu slavimo veliku pobjedu Hrvatske nad Argentinom (3:0). Nakon slavlja zbog ostvarenog uspona, kraćeg odmora i fotografiranja, polako se počinjemo spuštati. Pošto planinari najčešće stradavaju prilikom silaska s planine kada je izražen umor i pad koncentracije, morali smo biti izričito oprezni. Silazak iz toga razloga potrajao je podjednako dugo kao i uspon, pa smo se u sami sumrak spustili do Simon cafea, gdje nas je čekala okrijepa. Nakon dužeg odmora već po marku, spustili smo se do kombija za prijevoz do hotela Margjeka. Ostatak ekipe koji je ostao u hotelu priredio nam je svečani doček i svi smo zajedno slavili ostvareni uspon na najviši vrh Prokletija. Nije zapamćeno da se ovako velika grupa planinara iz Hrvatske (17 planinara + 3 vodiča) uspjela popeti na vrh, smjerom iz doline rijeke Valbone (najteži smjer za uspon). Poznato je da su manje skupine planinara ostvarile uspon iz ovog smjera, ali nikad ovako velika grupa na tako teškoj stazi. U potpunosti nismo bili ni svjesni što smo zapravo ostvarili, jer ovo je veliki podvig i povijesni uspjeh požeških planinara uopće. Na ovom ostvarenom uspjehu mnogi će nam zavidjeti i mnogi će nas zbog toga pamtiti, a možda postanemo meta za postizanje novih rekorda. Pokazali smo povezanost i slogu kako bi ostvarili ovaj povijesni uspon, ali usput smo se i jako dobro zabavili. Ali najvažnije od svega, da su se svi živi i zdravi vratili.

Narednog jutra (u nedjelju 24. lipnja) malo kasnije smo ustali, doručkovali, oprostili se od domaćina i krenuli na put prema Skadru. U autobusu educirao nas je naš omiljeni vodič Arben Kola na tečnom engleskom jeziku, govorio je o povijesti Albanije, o vjerskim pitanjima, komunizmu, politici i svemu što bi nama moglo biti zanimljivo. U edukativnom ozračju brzo smo se spustili do Komana na rijeci Drim i ukrcali se zajedno s autobusom na veliki trajekt, kako bi izbjegli one užasne ceste i skratili put. Vožnja trajektom protekla je u izrazito veselom raspoloženju, a Albanci su pokazali da su jako veseo narod. Na najvišoj platformi trajekta puštala se albanska narodna glazba, gdje je mnoštvo ljudi igralo kolo. Nama je to bilo nešto novo i atraktivno, te smo sve to zabilježili kamerama uživajući u atmosferi. Sve to djelovalo je na nas opuštajuće, pa smo i mi s vremenom počeli pjevati. Pjevali smo zajedno svi u glas (rock, zabavne, tamburaške i navijačke), što je ubrzo privuklo pažnju putnika koji su nas počeli snimati svojim kamerama. Bili smo atrakcija, počeli su nam aplaudirati i skandirati: Croatia, Croatia (valjda aludirajući na uspjeh Vatrenih).

Veselo razgledavajući prelijepe pejzaže brzo je prošlo je naše putovanje, te smo ubrzo stigli u Fierzu i iskrcali se s trajekta. Prošli smo kroz tunel i nastavili cestom prema Skadru, te je ubrzo došao trenutak rastanka. Naš vodič se morao oprostiti od nas i izaći na jednom od raskršća, kako bi se vratio kući u Tiranu. Rastali smo se u suzama, jer proteklih dana s tim čovjekom dijelili smo sve; i dobro i zlo. Ali ubrzo nakon rastanka autobus je orio od pjesme, grla su se dobro podmazivala i Skadar je osvanuo u tren. U predgrađu Skadra pojavio se prelijepi hotel na rijeci pod imenom Buna Park (hotel s četiri zvjezdice).

Nakon preuzimanja soba od ljubaznih recepcionarki, zaputili smo se tko je kuda htio i želio: na ručak, kupanje u hotelskom bazenu, obilazak tvrđave na brdu ili odmor. Za večeru smo se okupili, a nakon večere polako smo krenuli u obilazak Skadra. Uglavnom smo išli taksijem u manjim grupama, do centra Skadra u obilazak i kupovinu suvenira. U Skadra čekala nas je gužva, bilo je puno ljudi, kafića, restorana, trgovina i suvenirnica, te smo krenuli kupovati suvenire, poklone i dobro se zabavljati. Kupovalo se magnete, šalice, privjeske, upaljače, ali ipak najviše Skenderbeg – domaće žestoko piće. Svi su željeli ponijeti sa sobom dio Albanije i pokloniti ga svojim najmilijima kod kuće. Nakon što smo se opskrbili krenuli smo u obilazak grada, gdje su nas naročito fascinirali trgovi i zgrade. Grad odiše toplinom i nesvakidašnjom ljepotom, te je neočekivano uredan (zatekli smo na ulicama prekobrojne čistače). Promatrajući džamije i crkve tik jedne uz druge, promatrajući prolaznike, kupujući od domaćih trgovaca i obrtnika, vidjela se tolerancija i suživot religija. Očarani ovim prelijepim gradom vratili smo se u hotel na spavanje, jer sutra nas čeka puno kilometara.

Ujutro 25. lipnja (ponedjeljak) nakon doručka, sjeli smo u autobus i krenuli kući. Put je bio dug i iscrpljujući, ali neki od nas uspjeli su ”ubiti oko” i vratiti snagu. Negdje na pola puta u naselju Buna (kraj Stoca u Hercegovini), napravili smo pauzu za ručak. Ugostili su nas super ljubazni domaćini (rođaci našeg Hrvoja Kozarića), te nas dobro nahranili i napojili kako bi mogli nastaviti putovanje.

Napravili smo još par pauzi za odmor i negdje iza ponoći (u utorak – 26. lipnja) stigli smo u Požegu, te je putu bio kraj. Što reći nego: Vidimo se, do iduće avanture!

HPD Gojzerica – Požega

Tekst: Višeslav Turković

Fotografije: Dražen Jakoubek